Multilokularni ehinokok

Bolest nije nepoznata, ali se do sada nisu javljali slučajevi ove bolesti kod nas. Za razliku od običnog psećeg ehinokoka, ovaj raste u čoveku i metastazira (širi se), i liči na kancerogeno tkivo. Po svojoj prirodi je parazit. Bolest je poznata u centralnoj i severnoj Evropi, ali je kod nas nije bilo i zato ne može da se prepozna. 

Multilokularni ehinokok je mala pantljičara, dužine 2-3 mm, koja živi u tankom crevu lisice, šakala, vuka i drugih divljih karnivora (mesoždera). Ima glavicu sa priborom za fiksiranje na sluzokožu creva, i svega oko 3 članka, od kojih je poslednji pun jaja. Jaja fekalijama izbacuju lisice, šakali i drugi stalni domaćini, i ona su odmah zarazna za prelazne domaćine. 

Ovaj parazit ima ciklus razvoja, koji zahteva prelazne domaćine, to su poljski glodari, u kojima se razvijaju larveni oblici, ciste. Kod običnog, psećeg ehinokoka ciste se nalaze na jetri i drugim organima ovce, goveda, svinje. Unutar cisti razvije se ogroman broj glavica budućih pantljičara, koje nastavljaju razvoj, ako ih pojede lisica, šakal i dr. Čovek je slučajni prelazni domaćin, u kome se razvijaju ciste.

Multilokularni ehinokok je mala pantljičara, dužine 2-3 mm, koja živi u tankom crevu lisice, šakala i drugih divljih karnivora (mesoždera). Ima glavicu sa priborom za fiksiranje na sluzokožu creva, i svega oko 3 članka, od kojih je poslednji pun jaja. Jaja fekalijama izbacuju lisice, šakali i drugi stalni domaćini, i ona su odmah zarazna za prelazne domaćine.
Foto :Blic


Poreklo parazita, žarišta i pravci širenja:

Multilokularni ehinokok je poznat na severu Evrope, još u 19. veku, kada je parazit na jetri prvi prepoznao čuveni nemački patolog Rudolf Firhof. Sa migracijom lisica, parazit se širi na nove teritorije, a tada dolazi i do pojedinačnih infekcija neopreznih ljudi. U Evropi danas se sprovodi vakcinacija lisica protiv besnila, koja je i kod nas dovela do jako velikog smanjenja slučajeva besnila, a jedna od posledica je porast populacije lisica, jer nema besnila, koje ih je ranije desetkovalo približno svake pete godine. 
Prvi nalaz multilokularnog ehinokoka u Srbiji opisao je naš poznati biolog i zaštitar prirode Duško Ćirović, na jetri kod jednog dabra iz Zasavice 2012. godine. Kako su ovi dabrovi uvezeni iz Nemačke, gde je poznato da ima multilokularnog ehinokoka, ostala je dilema, da li je ovaj dabar uvezen već inficiran ili je inficiran kod nas. U Bačkoj i Banatu nađeni su samo pojedinačni slučajevi kod lisica, dok je u Sremu veliki procenat inficiran. 


Kako se prenosi Multilokularni ehinokok?

Jaja koja izlučuju stalni domaćini dolaze u zemljište, gde mogu sa opstanu neko vreme, a dospeju i u površinske vode. Glodari, koji žive u zemlji na istoj teritoriji sa zaraženim lisicama, lako se inficiraju, na njihovoj jetri razviju se ciste, a kada ih lisica pojede, ciklus se nastavlja. Čovek se zarazi u direktnom ili indirektnom kontaktu s lisicama, koje mogu imati jaja i na svojoj dlaci. Кako nema besnila, lisice su se prenamnožile, a šire se i šakali, koji takođe prenose ovog parazita. Srem je endemsko područje ovog ehinokoka kod lisica. Ljudi koji se nalaze u prirodi, u prvom redu lovci, izloženi su direktnom ili indirektnom kontaktu preko zemlje ili vode, sa lisicama i drugim stalnim domaćinima. Takođe i zemljoradnici, a naročito stanovnici salaša, gde je moguće da se preko glodara multilokularni ehinokok prenese na pse ili mačke, a potom su oni izloženi zarazi u kontaktu sa svojim psima.

Parazit kroz krvotok ulazi u organizam i dolazi do jetre, pluća, mozga, kostiju, bubrega. Nema prenosa sa čoveka na čoveka, jer kod ljudi, ne može toliko da odraste. Druga mogućnost zaraze je da se pojede termički nedovoljno obrađeno meso zaražene divljači.
Do zaražavanja dolazi, kada se parazit razvija u crevima stalnog domaćina (lisice), i kontaminira sredinu fecesom. Tako dolazi do kontakta jaja parazita sa tlom, koja se potom oralno unesu i kontaminira se slučajni domaćin, čovek. To znači da svako nedovoljno oprano povrće iz bašte, gde je ostao feces lisice, može da prenese ovaj ehinokok.


Simptomi Multilokularnog ehinokokusa?

Detaljni tok bolesti opisao je još Rudolf Firhof, kao pojavu brojnih malih koloidnih cisti na jetri čoveka, sličnih koloidnom karcinomu, kao i njihovu sklonost da se šire po organizmu (metastaziraju). Infekcija se razvija podmuklo, dugo bez simptoma, a kada se simptomi jave, prvo u vidu bola u stomaku, parazitske ciste su se obično već toliko proširile da je pacijent inoperabilan. Samo na vreme preduzeta operacija može trajno izlečiti obolelog. Ako operacija nije moguća, daju se lekovi, čije delovanje, nije potpuno efikasno, a njihova toksičnost može biti značajna, kod dugotrajne primene.


Lečenje Multilokularnog ehinokokusa:
Lečenje je dugotrajno i jako često doživotno. Lečenje se sprovodi primenom simptomatske, antiparazitarne terapije.

Preventivne mere:
Glavna preventivna mera je informisanje ljudi o opasnosti od multilokularnog. Lisičiji ehinokok je opasan za lovce i druge ljude, koji borave u prirodi, a glavna mera je higijena. Divljač ne treba dirati golim rukama, a lisice se sa rukavicama pakuju u odgovarajuću ambalažu, i transportuju na pregled. Kod dranja koža lisica i šakala, potrebne su velike higijenske mere, rukavice, kao i dobro pranje ruku. Iste mere važe i za prevenciju psećeg ehinokoka, pranje ruku posle diranja psa, kao i sprečavanje infekcije psa klaničnim otpadom. 

Постави коментар

0 Коментари